Duhovne stvarčice

Opet pjesma Evrovizije. I prošli put sam pisao o Eurosongu i o Dini Merlinu. Tada sam pohvalio našu pjesmu. (Ovo se može naći na ovom blogu). Ta pjesma nije bila baš puno slušana u vremenu nakon takmičenja, ali ipak je svojom veselošću, pjevljivošću i melodijom tada ostvarila lijep uspjeh. Međutim, naša nova pjesma Maje Sar je vrlo negativno iznenađenje. Pompezno je najavljivana kao neki „muzički bh bum“. Ali nakon predstavljanja na televiziji ostalo je samo razočarenje. Moje mišljenje naravno nije mjerodavno za „velike face“ iz neke komisije koja je dozvolila izbor ove pjesme. Ali ipak ovo moje mišljenje smatram bitnim kao vox populi, tim prije što i na svim internet stranicama gdje se može glasati za pjesmu, ona stoji katastrofalno. Da li makar to nekome nešto govori? Pitam se šta će se desiti ako na samom Eurosongu ova pjesma dobije to što je i zaslužila, tj. - ništa? Ko će im tada biti kriv? Možda na Eurosongu nikada i ne pobijedi najbolja pjesma. Možda je sve nekakva politika i zakulisne radnje. U tom slučaju naša pjesma ima šansi. Ali izabrati anonimnu i neafirmisanu pjevačicu makar i za takvo tamičenje, to smatram neozbiljnim. Još ako joj je i pjesma loša da lošija ne može biti, onda je sve skupa krajnje neozbiljno. Smatram da pjesma Evrovizije mora bar nečim privući glasače ali i širi auditorij. Pa, valjda joj je to i namjena i namjera. Na kraju, mora dostojno predstavljati i državu, a to nije lako uzimajući u obzir veličinu i renome bh muzike. Ali ova naša pjesma nema ništa što bi nekoga privuklo da je makar i posluša. Maja je izgleda imala namjeru da snagom samoga teksta (poezijom) napravi dobru pjesmu. Ali kao prvo, u tome nije uspjela jer sam tekst bez ikakve melodičnosti ne može to postići, a kao drugo zar neko misli da je ljudima u Eurosongu uopće bitan srceparajući tekst pjesme? Svima zajedno je bitna kvaliteta pjesme, a ovdje kvaliteta jednostavno ne postoji. Pjesma, istina, ima težak i poetičan tekst. Ali opet kažem, tekst nije bitan. Ono čega nema je pjevljivost, raspjevanost, veselost, melodija, ritam, slušljivost, hit. Ništa od ovoga ne postoji. Pjesma je toliko „mrtva“, tiha, tužna, prigušena, neprepoznatljiva, da je to naprosto strašno. Ja evo sada nikako ne mogu ponoviti niti jedan dio te pjesme, pjevušeći ga. Pitam se može li iko? Da li to nekome nešto govori? Sramota je da zemlja sa tako grandioznom (i bivšom i sadašnjom) muzičkom scenom kakva je bosanskohercegovačka, i sa imenima naših muzičkih velikana, baš mi pošaljemo pjesmu-autsajdera na takmičenje. Pa ako ništa drugo trebali smo držati barem renome zemlje velikana u muzici na ovim prostorima. Sramota!

Zavidim onim ljudima koji u ispoljavanju religije ili bilo koje vrste duhovnog izražavanja mogu reći: „evo, našao sam što sam tražio, to je to. Ne moram više tražiti.“ Oni mogu postići duševni mir. Imaju svoju stazu i ne moraju silaziti sa nje. Zavidim svim ljudima koji ne sumnjaju u crkvene dogme. Koji odlaze u crkvu i tamo nalaze krajnji cilj svoje religioznosti. Koji samim odlaskom u crkvu (koji može biti vrlo učestan) smatraju da su već ispunili svoju osnovnu dužnost u životu. Takvi zaista imaju mir. A taj duševni mir se valjda i želi postići ispoljavanjem religioznosti. Ovo ne važi samo za kršćane i hrišćane. To isto važi i za pripadnike islamske vjeroispovijesti. Muslimani vjeruju u ispoljavanje islama kroz odlaske u džamiju i ostale vjerske propisane dužnosti. Ali postoje i ljudi koji nisu mogli naći smiraj u svojoj „domaćoj“ religiji pa su se okrenuli nekim drugim. Bližim ili daljim od one standardne. Tako imamo one koji u potrazi za smirajom odu u vode sufizma, vehabizma, adventizma, Jehovinih svjedoka, protestantizma raznih vrsta... Ima i onih koji odu malo dalje pa traže sebe u egzotičnim načinima ispoljavanja svoje unutarnje religioznosti. Imamo pripadnike kabalizma, vicce, okultizma, reikija, masonstva. Ljudi se bave astrologijom, tarotom, jogom, meditacijom, starim Sumerom, Egiptom, Sai Babom, Kasiopejcima, gnostičkim evanđeljima, proricanjem, feng šui, runama, itd. Nije rijedak slučaj da se neko poveže sa npr. Jehovinim svjedocima i ostane čitav život u tim vodama. Rekao bih, pa dobro. Ako neko nađe sebe u nečemu od navedenog to je dobro. Čovjek je tražio. Našao je. Zadovoljan je. Ali šta sa onima (poput mene) koji su imali nekoga (istina minimalnog) kontakta sa gotovo svim navedenim ovdje, i nisu našli „ono nešto“ što su tražili? U svemu navedenom vjerovatno ima nešto dobro. Nešto što bi i mene privuklo. Ali začudo meni nije bila dovoljna ni moja osnovna religija kojoj mogu naći stotinu zamjerki. Probao sam i sa nekima drugima ali ni jedna nije bila ona prava. Meni je nepojmljivo da bih se ja mogao početi baviti npr. kabalizmom (a to mi je jedna od boljih) i ostati u kabali zauvijek ni ne pogledavši više ni na šta drugo. Isto vrijedi i za budizam, hinduizam, jogu i meditaciju, koje su mi sve vrlo drage. Pa evo, ja smatram da je to dobro kad se čovjek ne može skrasiti u jednoj vrsti duhovnosti. Svakoj nađe neku manu i onda ona na kraju dovede do razilaženja sa tom vrstom prakticiranja. Ja sam za sada u vodama hinduizma, meditacije, kryje, mantri. To me zaokupiralo. Ali ipak ne do te mjere da bih obukao narandžastu odoru. To je meni strano. Svako je iskustvo dragocjeno ali sve treba imati svoju mjeru. Jer ako čovjek previše uđe „u stvar“ onda obično postane ekstremista. Ovom prilikom ne mislim na islamske ekstremiste nego baš na neke druge. Čini mi se da samo skup svih navedenih oblika duhovnosti, ali i onih koje sam propustio navesti, može čovjeka približiti onome što bih ja nazvao: Prosvjetljenje. Svrha života. Smiraj. Odgovor. Zadovoljenje. Čovjek se obično ne može baviti svim mogućim religijama, ali zato može barem pokušati zagrebati po nekima od njih. I to smatram dovoljnim za proširivanje vidika. A to što bi svi mogući gurui (a nema im broja) voljeli imati što više poklonika, to nije moja briga. Samo široko poznavanje što većeg broja oblika duhovnosti može biti od koristi. U svakom pojedinom obliku ima nešto što je dobro za zapamtiti i primijeniti. A u uskosti samo jednog pristupa može biti samo mrak. Zato smatram da je bolje da i pored upoznavanja sa mnogim načinima duhovnosti i mnogim religijama čovjek i dalje traži „ono nešto“. Ali problem je što se „to nešto“ teško može i naći. To traženje može trajati cijeli život. Ali ako i cijeli život čovjek provede u neprestanom traženju onoga što ga zadovoljava, to ne znači da je protratio život u razbacivanju pažnje na desetine raznih religija. Nikako! Jer sve religije na svijetu, isto kao i svi oblici duhovnosti i svi Božiji poslanici vode samo jednom cilju, a to je ljubav prema jednom Bogu, ljubav prema bližnjemu, dobrota, skromnost, poštenje, zdravlje, smirenost... Možda sve staze vode istome cilju. Zato pozdravljam sve iskrene tragaoce za „smislom“. Mi možda nikada nećemo naći na ovom svijetu ono što tražimo, ali tražimo i dalje. U traženju je ljepota. Svaki novi nađeni biser upotpunjuje našu ogrlicu. Ja sam imao priliku i čast upoznati se sa osnovnim principima meditacije. Čudan je i veličanstven način na koji sam uopće i stigao u to okruženje. Slučajno??? Ne, slučajnosti ne postoje! Koristim ovu priliku da se zahvalim svojoj učiteljici meditacije koja je zaslužna za još jedan dodani biser u mojoj ogrlici.

Čini mi se da postoji bezbroj načina kako doći do onoga što mi nazivamo „Bog“ i bezbroj puteva koji vode u tom pravcu. Ali isto toliko ima i puteva koji vode u svim drugim pravcima. Kako naći pravi? Postoji li uopće nekakav pravi put. Kada bi postojao svi bi znali za njega i onda to ne bi bilo više nikakvo pitanje, nikakva tajna. Ali niko ne zna taj put.

Postoje ljudi na svijetu koji ni ne traže put do Boga. Ovom prilikom ne bih o takvima. Mene interesuju tragaoci. Da li je tradicionalna vjera jedini put do toga? Ne bih rekao da je tako. Jer Isus nije bio tradicionalni vjernik, ali je bio vjernik, što je vrlo bitno za ovu temu. Isus nije bio kršćanin. Nije bio ni dobar Jevrej po farizejskim shvatanjima. Ali ko može reći da On nije bio vjernik? Ni poslanik Muhammed s.a.v.s. nije bio tradicionalni musliman. Jer kako je mogao biti musliman kada tako nešto nije ni postojalo tada? Postojao je džahilijet. Ali On je bio musliman u smislu da je bio vjernik. Ni Buda nije bio budista. Kako je Buda mogao biti budista kada ni to nije postojalo? A bio je vjernik. I mnogi drugi. Izgleda da su baš oni tragaoci bili i najveći vjernici. Lijepo je biti vjernik u svojoj konfesiji ali je puno bolje biti vjernik u svim konfesijama. Jer svaka vjera propovijeda nešto slično. Mir i dobro. Poštenje i sklad. Duhovnost i sreću. Nekako, kada je čovjek  vjernik samo jedne konfesije on je duhovno uskraćen, bukvalno spriječen da sazna i spozna istinu. Jer istina je najbolja kada se sagleda iz više uglova.

Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! Ovo je osjećaj koji mi je nekada govorio da je traženje Boga grijeh. Sada sve više uviđam koliko je ovo besmisleno. Sve što može čovjeku pomoći da ostvari mir u duši je dopušteno i čak poželjno. Kada se čovjek nađe u tradicionalnoj crkvi i tamo sluša i ponavlja molitve (ali ne kao papagaj) može osjetiti da je nešto lijepo dobio kada izađe van. Nije zgorega otići u crkvu ili u džamiju. Ali kada skupi „hrabrosti“ izaći van okvira svoje tradicije i isprobati nešto novo, onda se tek (tek onda!) može nazvati vjernikom. Tragaocem! Jer svaki vjernik treba biti tragalac. Za istinom, za porukom, za svrhom, za mirom, za dobrotom, za Bogom, za sobom. Put ka Bogu je ustvari put ka miru. Naći unutarnji mir znači otkriti svoju božansku prirodu. Otvoriti se kao lotosov cvijet.

Ono što se naziva Mir može se, istina, postići na razne načine. Ali ima jedan put tradicionalne istočnjačke meditacije koji je za nas prilično stran i nepoznat i mnogi od njega imaju otklon i odbojnost. Iskrenom čovjeku obično treba malo vremena dok u svome umu posloži stvari. Onako „na prvu loptu“ javlja se strah i sumnja. (Mea culpa, mea, culpa...)  Ali kada nakon prvih nekoliko susreta s tim svijetom shvati kako u tome nema ničega grešnog, ni strašnog, ni okultnog, ni pogrešnog i počne prihvatati nešto novo otvorenog srca, e tek tada uvidi koliko je dobio i koliko čovjek može dobiti ako samo malo potraži. Jedino što treba uraditi je da se oslobodi okova uma, uma koji stalno sumnja, i otvorenog srca prepusti se osjećajima. Jer um može i prevariti čovjeka ali četvrta srčana čakra Anahata nikada ne može.  Dakle, na takvom jednom mjestu i u takvom društvu ima u „velikoj količini“ onoga što bi se nazvalo mir. Čovjek nakon svakog iskustva jedne nove meditacije izađe u spoljni svijet nekako za nijansu bolji čovjek i osjeti kako se iskreno smiješi iznutra. A smiješiti se iznutra, to je najveći stepen sreće.

Jasno je zašto naši svećenici na sva zvona odvraćaju narod od bilo kakve druge nauke, osim njihove naravno. Od toga imaju i financijske i svake druge koristi, a ujedno drže narod u neznanju. I ulijevaju mu strah od bilo čega drugoga.

Meditirati u grupi ima svojih prednosti, ali prava meditacija je samo ona u samoći. To je ujedno i vrlo teško postići. Svi mi mislimo kako je dovoljno „odrediti“ nekih 10 minuta i reći: Idem sada meditirati 10 minuta. To se obično i odradi nekako, ali za onoga ko želi više, to nije to. Tragalac osjeća u srcu da može bolje. Na treninzima meditacije obično nam govore kako treba umiriti i isključiti um. Ali ne kažu nam da je to gotovo nemoguće. Um je stalno aktivan. On ne može drugačije funkcionirati. I kada spavamo on radi. A kako onda neće za vrijeme tih 5 minuta meditacije? Smatram da meditacija nije samo šutnja, jer lako je šutjeti pet minuta. To je puno više. Meditacija je za mene vrlo duhovno bučan razgovor sa Svevišnjim i sa samim sobom. Bučan, a u isto vrijeme nečujan. Toliko intenzivan da može u čovjeku izazvati razne lijepe emocije koje potiru jedna drugu i sve oko sebe sve dok ne ostane jedino osjećaj općeg mira i potpune spojenosti sa mantrom koju ponavljamo ili muzikom koju slušamo.

Ako se već um ne može eliminirati može se „natjerati“ da radi za nas, a ne protiv nas. Dakle ako samo sjedimo u tišini vrlo je teško spriječiti um da ne misli baš ni na šta. To možda mogu samo najveći učitelji. Ali ako u tim trenucima mislimo na pozitivne stvari, to je već nešto drugo. Naprimjer,  možemo kao što sam već rekao, ponavljati neku mantru, ili pjevušiti samo njenu melodiju u sebi. Možemo čak izmoliti u sebi i neku standardnu tj. tradicionalnu molitvu. Ja to ne smatram pogrešnim. Možemo slušati neku lijepu i smirujuću muziku i prepustiti se njoj. Možemo zapaliti mirisni štapić i prepustiti se tom mirisnom ugođaju.

Smatram da za samu meditaciju od 5 minuta treba dva-tri sata pripreme u samoći i sa mislima u tom smjeru. To je obično teško izdvojiti, pa tako i meditacija često nije na visokom nivou. Ali kada se ima vremena pripremiti za meditaciju  u samoći, onda je i sama  meditacija sasvim druga priča. Tih 5 ili 10 minuta nije više „odrađen posao“. To je puno, puno više. Nobjašnjivo i neopisivo i neponovljivo.

Najbolje je sve uraditi u samoći, iako može i u dvoje, ali samo pod uvjetom da imamo u društvu nekoga vrlo i jako duhovno bliskog.

I za kraj nešto što bi rekao Šri Činmoi: „Ono ljudsko u meni voli da živi; ono božansko u meni - živi da voli“.

Aum Shanti!

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čežnjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Roze nađoh međ' starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa sveće svećarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.

Vetar prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

(Balašević)

Nekako... U ovim svojim tekstovima pisao sam o raznim temama. Ali u gotovo svakom od njih ima jedna lagana nota dvosmislenosti. Postoje tekstovi za koje mogu reći kako samo ja znam šta tu ustvari piše, zbog čega piše baš tako, i šta znači poneki tekst, a dešava se i da ne izgledaju posve suvislo.

Tako i ovaj koji upravo pišem, a pišem ga na jedan poseban zemaljski datum, niko neće razumjeti. Ali u tome je poenta. Kad bi bio lako shvatljiv ovo bi bio novinski članak, a on to nikako nije. Ovo je tajna poruka.

Pjesnik bi rekao ovako:

Netko sa svojim bolom ide
K'o sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Dokle...?

Pojam „istine“ u filozofiji je vrlo kompleksan i zahtijeva duža objašnjenja. Međutim, pošto čovjek često nije svjestan šta je istina a šta prikrivena laž, lako može zamijeniti istinu za laž. Kroz povijest, religija je bila ta koja je najčešće određivala šta je istina. Mislim na autoritarne religije, naravno. Tako i priča o prvom grijehu u Edenu ima svoju skrivenu istinu. U pitanju je ljubav. I incest. U pripovijesti o Adamu i Evi njihov život u Raju je opisan kao potpuno siguran, zaštićen od svega zla. Ali tu nedostaje samo saznanje o dobru i zlu. Nakon protjerivanja iz raja započinje ljudska povijest odnosno razvoj, tj. put spoznaje i razlikovanja dobra i zla. Priča o Adamu i Evi personificira odvajanje od poznatog i sigurnog okruženja da bi čovjek mogao duhovno napredovati. Čovjek je morao platiti visoku cijenu za taj dar. Bilo je potrebno pokidati incestuozne spone koje je imao prema Bogu u Raju. Čovjek je imao sigurnost, ali nije znao za druge mogućnosti. Nije imao izbora. Živio je u strahu od Boga i u strahu od grijeha da bilo šta pita a kamoli učini. U tome strahu bez slobode može se lako pogriješiti, pa je tako i čovjek pogriješio već pri prvom susretu s Božijom suprotnošću-Luciferom. Tu nije bila ljubav. To je bila čista autoritarnost. A pitam se zašto bi Bog želio autoritativan odnos prema svom stvorenju kada je On ionako bio svemoguć? Onome ko ima neograničenu moć stega nije potrebna. Potrebno mu je nešto drugo. Ljubav. Kasnije kroz učenja proroka nalazimo taj stav na raznim mjestima. Zato je čovjek morao napustiti Eden, pokidati spone koje su mu omogućavale sigurnost doma, i naučiti da Boga voli a ne da ga se boji. Jer kada se nekoga bojimo naš strah se lako može preobraziti u mržnju.

Postoji i druga priča da je Bog u dogovoru sa Iblisom istjerao čovjeka iz raja da bi vidio hoće li se čovjek odmah okrenuti protiv Njega, a što je Iblis tvrdio.

A postoji i treća priča prema kojoj je Adama ostavila prva žena, Lilit, koja mu nije bila sestra, što je ovdje vrlo bitno, jer je stvorena istovremeno kad i on, iz praha. Onda je Bog, da Adam ne bi bio sam, stvorio mu ženu, Evu, od njegove puti i ona mu je naravno bila sestra. Ali tu nije bilo mogućnosti grijeha. Jedini njihov grijeh je što su se sakrili od Boga na ih ne vidi gole. A to nije ljubav, to je strah. Zato su i istjerani, da bi naučili voljeti.

Incest u Frojdovim i Fromovim knjigama ne smatra se samo kao seksualni čin prema članu bliže obitelji suprotnog spola tj. Edipov kompleks. Incest je ustvari svaki vid bolesne vezanost tj. obožavanje nečega što se smatra višim od čovjeka. Tako imamo incestuozan odnos prema Bogu, plemenu, rasi, državi, klasi, partiji, itd. U svim takvim vezanostima čovjek nema slobodu. Ali ima velike šanse da počini grijeh. Zato se i kidanje incestuoznih spona u raju smatra religioznim grijehom. Pogotovo kod autoritarnih religija. One grijeh objašnjavaju stanjem kada je čovjek zgriješio prema Bogu (autoritetu) i može očekivati kaznu za to. Kod humanističkih religija je nešto bolje stanje. One minimiziraju grijeh kao odnos prema Bogu a potenciraju ga kao grijeh prema samome sebi, svojoj, ljudskoj savjesti i duši. Kod autoritarnih religija pojavljuje se klasa svećenika kao Božijih izaslanika koji su „jedini ovlašteni“ opraštati grijehe, kroz ispovijed, pričest, pokajanje, pokoru, i sl. Tu se naglašava pokora kao kazna i jedino iskupljenje od grijeha. Tako se još više produbljuje strah od Boga u glavama običnih ljudi. Čovjek bježi od grijeha samo zbog moguće kazne a ne zbog svoje savjesti. A da i ne pominjem da su se svećenici sasvim uživjeli u ulogu otkupljivača i tu činili razne loše stvari kao plaćanje otkupa i sl. U tom slučaju čak se i ne poštuje Bog nego grupa ljudi koja navodno radi u Njegovo ime uz mnoge nametnute i isprazne rituale.

Kod humanističkih religija grijeh je prvenstveno loš čin prema samome sebi i svojoj savjesti. Tu nema teških kazni kao u gornjem slučaju. Da i ne spominjem samokažnjavanje kao vid oprosta grijeha. Kada Isus oprašta grijehe brakolomnoj ženi  riječima „ko je bez grijeha neka prvi baci kamen“ vidi se šta je ustvari Božija želja. Ljubav, a ne kazna.

U humanističkim religijama kada se počini grijeh to se nastoji uravnotežiti čineći dobro.

Ima još jedan aspekt kidanja incestuoznih spona u Raju. To je stanje samoće i napuštenosti. U Edenu čovjek nikada nije bio sam. Uvijek je imao zaštitu. Međutim, kroz biblijske priče vidimo da su najveći proroci pokidali obiteljske veze i otišli u samoću da bi postigli dalji duhovni razvoj. To je slučaj kod starozavjetnog Josipa, kod Abrahama, kod Mojsija, Budhe, Isusa, pa kod njegovih apostola, a i kod Muhammeda salallahualejhiveselem koji je ostao bez svoje obitelji. Isus kaže kako je došao „rastaviti sina od oca njegova i kćer od majke njezine“ ali to ne ukazuje na mržnju prema roditeljima nego na nešto sasvim drugo.

Dakle kada je čovjek protjeran iz Raja to je učinjeno ne iz kazne nego zato da bi se čovjek naučio voljeti Boga. Isus nam to objašnjava nebrojeno puta. Međutim, čovjek se i dan-danas nalazi u stanju potpunoga moralnog pada.

Kada nam Isus govori o dva osnovna zakona, to je u jednoj rečenici prepričana sva mudrost. Ljubi Gospodina Boga, Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!

Danas se ljubavlju smatra samo čista seksualnost, ili potreba za dominacijom ili potčinjavanjem. Međutim, ljubav je princip čiste simpatije na principima jednakosti bez ikakvih skrivenih niskih pobuda. Voljenje iz snage a ne iz potrebe. Ljubav je religiozni stav. O ljubavi nam najbolje govori onaj čuveni odlomak (glava 13) iz prve poslanice Sv. Pavla Korinćanima. Voljeti samo jednu osobu, to nije prava ljubav, iako je dobar početak. Voljeti drugu osobu (ili osobe) a ne voljeti sebe, to je lažna i pogrešna ljubav. Humanistička religija npr. hinduizam ili budizam ima bolji stav o ljubavi. Ona uči kako voljeti čitav svemir i sva bića. Pa, nije li to ona čuvena Božija namjera prema čovjeku od početka? Između vjere, nade i ljubavi zna se šta je najveće. Čovjek još uči voljeti. I za sada nije na pravome putu da to i postigne.

Ali zato uvijek kada uspije, prišao je korak bliže Bogu. I povratku tamo odakle je došao.

Koristim priliku da napišem još nešto pohvalno. Ovoga puta tema mi je naša nasušna Evrovizija. Eurosong.

Nisam baš siguran da je pjesma i samo pjesma bila vodilja prilikom otpočinjanja tj. samoga osnivanja nečega što se zove pjesma Europe, neke davne godine. Ali ne mogu baš ni dokučiti pravi razlog niti motiv ovoga takmičenja. Uglavnom, potvrda za ovakvu misao je i samo glasanje na nekim prošlim Eurovizijama gdje su neskriveno dolazile do izražaja simpatije jedne države prema drugoj kao i susjedski odnosi. I ko zna šta još ispod tepiha. Ali, da se ja osvrnem na našu pjesmu.

Danas sam je dva-tri puta preslušao na You Tube-u. I isto tako kada sam prije pisao o jednoj pozorišnoj predstavi nakon dva dana, tako i sada, tek nakon dva dana mogu sebi složiti neke utiske. Malo sam upoređivao našu pjesmu sa drugima. Pa tako, upoređujući je sa srbijanskom, čini mi se da je naša puno bolja i kvalitetnija. Istina pjesma Srbije je simpatična, a simpatična je i djevojka koja je pjeva. Ja bih Srbiji dao plus zato jer je pjesma izvedena na domaćem jeziku. To mi se sviđa, jer ne volim „uvlačenje“ Evropi korištenjem engleskog jezika. Ali i pored toga, dobra pjesma je dobra pjesma, (što bi rekao Dino), pa ostajem pri tome da je naša ipak bolja.

Naša, tj. Dinina pjesma vrlo je melodična i pjevljiva za običnog slušaoca. A to je vrlo poželjno! Vrlo lako se pjevuši i zviždi onako za sebe, što se meni i događa. Prilikom slušanja pjesme ne mogu a da ne lupkam prstima o stol kao i nogom od pod u tom ritmu. To treba postići, na to treba nekoga natjerati!!! Da pjesmu jednostavno mora otpjevušiti i „odsvirati“ prstima na svom stolu prilikom slušanja! To je pravi kunst i uspjeh. A meni se to dogodi svaki put kad je čujem!

Od članova Dinine ekipe meni je najdraža i najsimpatičnija cura koja svira klavir (Aida?). Ona na neki lijep način nosi ritam cijele pjesme i atmosferu i svojom neposrednošću, veselošću i rasplesanošću i daje savršen obol cijeloj toj pjesmi. Svaka čast!

Što se tiče Dine Merlina i ostalih, oni su odlično odradili posao. Dino je imao težak zadatak da pokuša popraviti naš imidž od prošle godine i izvući nas do finala. I fakat, uspio je! Time je, rekao bih, naš cilj ostvaren i sada samo treba ostvariti što bolji plasman u tom finalu, bez opterećenja.

Ako i ima malih zamjerki to bi bilo ovo: Čini mi se da se i veliki „koncertni vuk“ Dino Merlin malo prepao ogromne odgovornosti. Vidjelo se to na sceni. On je nastojao da prikrije, ali sve mi se čini da sam primijetio tako nešto, istina minimalno. Upoređujući spot sa televizije (od prije nastupa) sa samim nastupom uživo, vidi se mala zategnutost i grč cijele ekipe. Tek u drugoj polovini pjesme i pred kraj došlo je do potpunog opuštanja maestralnog i pravog Dine, onakvog kakvog ga znamo. Nadam se da je probijen debeli led i da će naš Dino i ostali zasjati u subotu punim sjajem.

Ova naša pjesma je realno jedna od najboljih i kakvo god bilo glasanje na kraju, to je činjenica! Pa, mi smo ipak u finalu! Ali imamo i debelih šansi za veliki uspjeh. Uostalom, ne pobjeđuje uvijek i najbolja pjesma. Najbolja pjesma živi dalje godinama a ova naša ima sve šanse za dugo slušanje. Haj'mo! Za našu lijepu BiH! Imamo i za šta!

„Dolazi vrijeme kada će ljudi poludjeti i kada vide nekoga ko nije poludio, napašće ga govoreći: „Ti si lud, ti nisi kao mi“.

(Antonije Egipatski)

O beatifikaciji našega dobrog Pape. Svaka istina za nas obične ljude ima dva kraja. Ali istina (ona prava) ima samo jedan kraj i to treba znati. Tako i uvodni citat ima svoju težinu u ovom slučaju. Danas, ko se god smatra katolikom odobrava i podržava (da ne kažem podupire) papinu beatifikaciju. A onaj ko malo mućne svojom glavom, e takav se smatra luđakom.

Papa Karol Vojtila iliti Ivan Pavao II neosporno je bio pozitivna osoba. Čini mi se da je mislio dobro, želio dobro i činio dobro. Bio je i kod nas u Sarajevu što je za jednoga papu velika stvar. On je pomilovao tj. oslobodio krivnje Galileja, a mnogi su to trebali učiniti prije njega. O njegovoj misiji baš i ne znam previše ali sve u svemu rekao bih da je bio dobar čovjek. To je sasvim dovoljno, ko ima uši da čuje!

Ali ovakva morbidna beatifikacija...

Kao prvo, Crkva prema svom dobrom starom običaju nameće dogme i pravila kojih se trebaju svi pridržavati. Bespogovorno! Već sama ta činjenica nije dobra za reputaciju katoličke vjere, Vatikana i svega što se smatra vjerskim. Papa jeste bio dobar za naša shvatanja, ali mi ne znamo ništa više od toga. Da li ga je Bog odabrao u svoje velikodostojnike to mi ne znamo. I niko ne zna. Pa ipak ova beatifikacija i datum proglašen u kalendaru bit će obavezni za sve crkve širom svijeta. Pitam se koliko u povijesti ima onih koji su zaslužili beatifikaciju a nisu je, naravno, dobili. I koliko ima u povijesti onih loših drevnih i starih velikodostojnika koji su je dobili nezasluženo. Pitam se i šta bi rekao sam Papa da može reći svoj glas o ovoj svojoj beatifikaciji? Uostalom, oni koji su to i zaslužili ionako su već beatificirani a da mi to i ne znamo, a oni drugi nisu. Ali mi nemamo uticaja na te stvari.

Beatifikacija je zemaljski čin, i samo to. Naši zemaljski postupci i razni teatralni obredi nemaju nikakve veze ili imaju vrlo malo veze sa velikim onostranim svijetom. Ali to „vjernicima“ ne smeta da od Pape naprave teatar, da ne kažem vašar, za crkvene ciljeve.

Bolje bi bilo da je određen jedan neobavezan dan (ili više dana) kao vrijeme molitve za papu, bez posebne pompe.

I sam početak beatifikacije koji je počeo ekshumacijom liči na horor. I pomalo je morbidan. Papino tijelo je izvađeno iz kripte i sada se pokazuje posjetiocima (kao na izložbi) što je samo po sebi strašno, i time se značajno uzurpira nebeski mir pokojnika. Smatram da je pomijeranje tijela bez velike nužde samo po sebi već grijeh. A da ne kažem izlaganje posjetiocima. A ljudi k'o ljudi, ne misle svojom glavom i pohrlili da vide... Šta??? Šta ima tu opće za vidjeti??? I treba li se gledati??? Šta bi rekao papa na to???

A čujem i da će se epruvete sa njegovom krvlju (!) izvađenom dok je Papa još bio živ proglasiti relikvijom i ljudi će vjerojatno kasnije dolaziti da se mole ispred te krvi. Pa, to je toliko strašno da ne mogu to pojmiti! Ta krv bi se morala sahraniti zajedno sa njim. To bi bio puno bolji čin od ovoga.

Sve mi se čini kad bi papa sad mogao progovoriti, rekao bi onu čuvenu: „Oprosti im Oče, ne znaju šta čine!“

Moram opet malo o globalnim zavjerama. Ovih dana tema je Libija. Mnogi naši analitičari razglabaju ovu temu, popularizirajući i promovirajući sebe na tv-u, usput, naravno. Pa onda iznose razne razloge, stavove i uglavnom izmišljaju toplu vodu.

Pa ljudi moji, jedan čovjek nam je rekao prije više od mjesec dana šta će se desiti. I malo ko mu je vjerovao!

Bivši kubanski predsjednik Fidel Kastro dao je vrlo interesantne izjave  prije... više od mjesec dana kada je tek počinjala „narodna pobuna“ u Libiji.

On je također izjavio i kako su neredi u nekoliko država sjeverne Afrike smišljeni od strane SAD-a, a sa ciljem preuzimanja kontrole u tim državama i naravno njihovog bogatstva, a naročito nafte. Možda je sve i smišljeno da bi se napala Libija na kraju.

Vrlo je interesantno da su libijski pobunjenici u trenutku kada su počeli gubiti zauzete gradove, zakukali prema zapadnim silama: „spasavajte nas!“. „Hoćemo intervenciju!“ I opet interesantno, Zapad je smjesta odlučio „pomoći ugroženom libijskom narodu“, dići vojsku i avione i napasti Gadafija. Čudno?

Zapadne sile i SAD brinu za libijski narod kao za lanjski snijeg, ali niti je tu u igri običan pobunjeni narod, niti je stranim silama bilo mrsko odmah podići avione. Ustvari, baš kao da su to čekali.

Evo Kastrovih izjava od prije mjesec dana:

„Sjedinjene Američke Države će uskoro narediti alijansi NATO da izvrši invaziju na Libiju radi preuzimanja kontrole nad bogatim naftnim poljima u toj zemlji zahvaćenoj nemirima.“

"Pošten čovjek će uvijek biti protiv bilo koje nepravde koja se učini prema bilo kome na svijetu. A najgore bi u ovom trenutku bilo šutjeti prije nego se desi zločin protiv libijskog naroda koji priprema NATO".

„Vladu SAD uopšte ne brine mir u Libiji i ona neće oklijevati da izda naređenje NATO-u da zauzme ovu bogatu zemlju.“

„Možda je to samo pitanje sati ili dana.“

Slušam na tv-u zapadne predsjednike i Obamu kako srceparajućim rječnikom objašnjavaju (tj. opravdavaju) svoju vojnu akciju navodnog spašavanja „demokracije i ljudskih prava u Libiji“. Pa to bi prokužilo i dijete.

Zar postoji još neka budala koja misli kako su na sceni pošteni američki napori spašavanja naroda u Libiji?

Zar postoji još neka budala kojoj nije jasno da je sve ovo smišljeno i planirano i da je pravi cilj obaranje Gadafija koji je trn u oku Zapada već godinama. (Zato što ne igra kako Amerika svira.) Kao i sam Kastro, naravno.

Zar postoji još neka budala koja misli kako je i rat u Iraku započeo zbog „slučajne greške“ nekoga američkog analitičara koji je kao navodno „rekao nekome“ da Sadam posjeduje oružje za masovno uništenje. I čitav jedan jedan rat je vođen, bilo je na hiljade poginulih, a sve zbog krive procjene nekog marginalca. (Upss, izvin'te, ja se zezn'o!) Samo idiot može povjerovati u ovo.

Taj rat je strogo precizno planiran, izazvan i kontroliran. Zbog kakvih stvarnih ciljeva... to meni nije dostupno saznati. A sve što mogu čuti putem medija jednostavno je laž.

Opet globalno razmišljanje i djelovanje, a samo jedan narod na Zemlji razmišlja globalno.

Ovo je moj mali pokušaj opisivanja velikog čovjeka koga se ovih dana sjećamo. Znam da je ovo Sizifov posao jer i puno načitaniji ljudi od mene bi to smatrali ogromnim i zahtjevnim poslom, i napisali bi čitavu knjigu o tome, ali ovaj mali tekst predstavlja jednostavno moje mišljenje.

Ivo Andrić. Bosanac. Mogu njega prisvajati ovi ili oni, pribrajati ga u svoj tor jedni ili drugi, nazivati ga samo svojim, određivati mu vjeru i naciju kako je kome ćeif, optuživati ga, čak i zabranjivati, ali on je bio čovjek koji je znao (kao malo koji pisac) briljantnost svojih misli pretočiti u riječi. Zato su njegovi romani i pripovijetke tako zapanjujuće tačni i neustrašivo otvoreni, ogoljeni i do najmanjih detalja genijalni u opisima predjela, gradova, mahala, ljudi, običaja, karaktera, sudbina malih i velikih ljudi.

Zbog te svoje osobine danas se mnogima ne sviđa, ali male duše nisu ni dostojne napadati, omalovažavati i kritizirati takvu veličinu kakav je bio Andrić. Nije on kriv što se nekome ne sviđa slika u ogledalu. Napadanjem na Andrića i njegov stil pisanja oni ponižavaju sami sebe iako toga nisu ni svjesni u svojoj praznoj napuhanosti i pokušaju da budu veliki pisci ili intelektualci. Andrić je ipak velikan a svi oni koji ga ne vole zbog njegovog britkog, ponekad šaljivog ali dubokoumnog načina pisanja ne moraju ga ni čitati. I bolje im je. I nama. Uostalom, one koji se drznu dići glas protiv Andrića ja odmah prekrižim i kao pisce i kao „intelektualce“. (Mi ionako imamo „intelektualaca“ na pasja preskakala, kao malo koja država.)

U svojim djelima Andrić je najčešće pisao baš o Bosni. To je dokaz da se on nije nikada odrekao svoje domovine, mada je živio i drugdje.

Rijetko je koji pisac tako dobro opisao Bosnu kao Andrić. U nekim njegovim romanima moglo bi se na prvi pogled pomisliti kako piše s izvjesnom dozom mržnje prema Bosni, mržnje prema malom bosanskom čovjeku, siromahu, mržnje i ismijavanja svega što je bosansko. Međutim u tome, do kraja ogoljenom i duboko shvaćenom bosanskom mentalitetu krije se ljubav prema Bosni i bosanskom narodu. To je najbolje opisano u priči „Pismo iz 1920“  gdje se naizgled blati i Bosna i sve bosansko i gdje se kroz jedno pismo opisuje sva mržnja i sve protivrječnosti bosanske, koje su aktuelne i danas. Prilično kompliciran način pisanja gdje se ustvari blaćenjem objekta priče (Bosne) želi i misli upravo suprotno. Na kraju priče dešava se obrat kada glavni lik tragično završava, što na svojstven način govori kako završavaju oni koji ne razumiju i ne vole Bosnu. Njegov poziv na bijeg iz Bosne („jedini spas je u bijegu“) poziva ustvari na ostanak i na ljubav prema Bosni unatoč svim njenim nedostacima opisanim u pismu. To je prava poruka te priče i prava poruka svih njegovih priča. Samo što mnogi to ne vide.

Evo još nekih njegovih misli:

U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

Ovdje se vidi sposobnost promatranja same suštine. Običan čovjek gleda i vidi samo vanjštinu a Andrić vidi ono što običan čovjek ne vidi. U tome je razlika. Kao i svi pametni ljudi on nije previše govorio ni pisao uprazno, (tek da se nešto piše), ali ono što je rekao ili napisao ima svoju vrijednost i težinu.

Izgleda da je Andrić uprkos svom profinjenom umu i istančanom talentu za promatranje i shvatanje svega oko sebe bio opterećen baš tom svojom prednošću. Nije prvi put da nečiji talenat bude i njegov teret. Andrić je i pored svoje velike inteligencije i genijalnosti koja mu je donijela i Nobelovu nagradu izgleda bio tužan čovjek. Uostalom čovjek koji shvati samu suštinu bivstvovanja mora biti malo sjetan, a po mnogom smijehu poznaje se samo budala.

Čitajući „Znakove pored puta“ ili „Sveske“ čitalac mora pomisliti da je to pisao genijalan ali tužan čovjek. Čovjek koji je proniknuo u srž stvari. A nije prvi put ni da neko ko shvati pravu suštinu stvari spozna i ispraznost i relativnost svega.

Evo još malo njegovih riječi:

„Ma kako se svim snagama svog duha trudio da ostanem licem okrenut ka svijetloj strani svijeta, ma koliko tražio u sebi snage i podstreka da vjerujem u smisao ljudske aktivnosti i da i sam učestvujem u njoj, ja se po sili nekog neodoljivog zakona sve više priklanjam protivnoj strani. Sve što vidim oko sebe govori mi sve češće i sve ubjedljivije o nesmislu i bezvrijednosti ljudskih poduhvata i napora na ovoj zemlji. Znam da su oni vezani za naše održavanje i postojanje, ali ne vidim smisao toga postojanja ni razlog održavanja.

Najbolje sam činio kad nisam ništa radio, a sve što sam, nošen grozničavom strašću „stvaranja“ dosad uradio nije donijelo ni meni sreću ni drugima korist.“

Ili sljedeća misao:

Često tako možete da sretnete nesretna čovjeka ili ženu kako ide ulicom; prividno je kao i ostali prolaznici, ne govori, ne plače, ne razmahuje rukama, ali ako ga bolje zagledate vidjećete da sav cepti od svježeg jada i da se kreće kao obnevideo, nošen ritmom unutrašnjeg dijaloga koji ga u tom trenutku razapinje i potpuno ispunjava.

Da li on ovdje možda opisuje samoga sebe?

Da se vratim na citat iz moga naslova... Izgleda da je Ivo Andrić postigao ono što je htio (bolje reći ono za što je bio pozvan) ali nije izgubio sebe. Najvažnije je ne izgubiti sebe.

On, kao da je zaista bačen u ovo postojanje iz nekog drugog svijeta. Možda ipak postoje sinovi svjetlosti za koje je ovo bivstvovanje samo prinuda.

Sljedeće riječi, izgovorene prilikom dodjele Nobelove nagrade, najbolje govore o tome koliko duboko ide Andrićeva misao.

„Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.“

I na kraju jedna njegova misao, vrlo primjenjiva na naše uvjete, koja dokazuje svu njegovu genijalnost:

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati !

O ovome valja dobro razmisliti. Baš tako!