Duhovne stvarčice

Čini mi se da postoji bezbroj načina kako doći do onoga što mi nazivamo „Bog“ i bezbroj puteva koji vode u tom pravcu. Ali isto toliko ima i puteva koji vode u svim drugim pravcima. Kako naći pravi? Postoji li uopće nekakav pravi put. Kada bi postojao svi bi znali za njega i onda to ne bi bilo više nikakvo pitanje, nikakva tajna. Ali niko ne zna taj put.

Postoje ljudi na svijetu koji ni ne traže put do Boga. Ovom prilikom ne bih o takvima. Mene interesuju tragaoci. Da li je tradicionalna vjera jedini put do toga? Ne bih rekao da je tako. Jer Isus nije bio tradicionalni vjernik, ali je bio vjernik, što je vrlo bitno za ovu temu. Isus nije bio kršćanin. Nije bio ni dobar Jevrej po farizejskim shvatanjima. Ali ko može reći da On nije bio vjernik? Ni poslanik Muhammed s.a.v.s. nije bio tradicionalni musliman. Jer kako je mogao biti musliman kada tako nešto nije ni postojalo tada? Postojao je džahilijet. Ali On je bio musliman u smislu da je bio vjernik. Ni Buda nije bio budista. Kako je Buda mogao biti budista kada ni to nije postojalo? A bio je vjernik. I mnogi drugi. Izgleda da su baš oni tragaoci bili i najveći vjernici. Lijepo je biti vjernik u svojoj konfesiji ali je puno bolje biti vjernik u svim konfesijama. Jer svaka vjera propovijeda nešto slično. Mir i dobro. Poštenje i sklad. Duhovnost i sreću. Nekako, kada je čovjek  vjernik samo jedne konfesije on je duhovno uskraćen, bukvalno spriječen da sazna i spozna istinu. Jer istina je najbolja kada se sagleda iz više uglova.

Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa! Ovo je osjećaj koji mi je nekada govorio da je traženje Boga grijeh. Sada sve više uviđam koliko je ovo besmisleno. Sve što može čovjeku pomoći da ostvari mir u duši je dopušteno i čak poželjno. Kada se čovjek nađe u tradicionalnoj crkvi i tamo sluša i ponavlja molitve (ali ne kao papagaj) može osjetiti da je nešto lijepo dobio kada izađe van. Nije zgorega otići u crkvu ili u džamiju. Ali kada skupi „hrabrosti“ izaći van okvira svoje tradicije i isprobati nešto novo, onda se tek (tek onda!) može nazvati vjernikom. Tragaocem! Jer svaki vjernik treba biti tragalac. Za istinom, za porukom, za svrhom, za mirom, za dobrotom, za Bogom, za sobom. Put ka Bogu je ustvari put ka miru. Naći unutarnji mir znači otkriti svoju božansku prirodu. Otvoriti se kao lotosov cvijet.

Ono što se naziva Mir može se, istina, postići na razne načine. Ali ima jedan put tradicionalne istočnjačke meditacije koji je za nas prilično stran i nepoznat i mnogi od njega imaju otklon i odbojnost. Iskrenom čovjeku obično treba malo vremena dok u svome umu posloži stvari. Onako „na prvu loptu“ javlja se strah i sumnja. (Mea culpa, mea, culpa...)  Ali kada nakon prvih nekoliko susreta s tim svijetom shvati kako u tome nema ničega grešnog, ni strašnog, ni okultnog, ni pogrešnog i počne prihvatati nešto novo otvorenog srca, e tek tada uvidi koliko je dobio i koliko čovjek može dobiti ako samo malo potraži. Jedino što treba uraditi je da se oslobodi okova uma, uma koji stalno sumnja, i otvorenog srca prepusti se osjećajima. Jer um može i prevariti čovjeka ali četvrta srčana čakra Anahata nikada ne može.  Dakle, na takvom jednom mjestu i u takvom društvu ima u „velikoj količini“ onoga što bi se nazvalo mir. Čovjek nakon svakog iskustva jedne nove meditacije izađe u spoljni svijet nekako za nijansu bolji čovjek i osjeti kako se iskreno smiješi iznutra. A smiješiti se iznutra, to je najveći stepen sreće.

Jasno je zašto naši svećenici na sva zvona odvraćaju narod od bilo kakve druge nauke, osim njihove naravno. Od toga imaju i financijske i svake druge koristi, a ujedno drže narod u neznanju. I ulijevaju mu strah od bilo čega drugoga.

Meditirati u grupi ima svojih prednosti, ali prava meditacija je samo ona u samoći. To je ujedno i vrlo teško postići. Svi mi mislimo kako je dovoljno „odrediti“ nekih 10 minuta i reći: Idem sada meditirati 10 minuta. To se obično i odradi nekako, ali za onoga ko želi više, to nije to. Tragalac osjeća u srcu da može bolje. Na treninzima meditacije obično nam govore kako treba umiriti i isključiti um. Ali ne kažu nam da je to gotovo nemoguće. Um je stalno aktivan. On ne može drugačije funkcionirati. I kada spavamo on radi. A kako onda neće za vrijeme tih 5 minuta meditacije? Smatram da meditacija nije samo šutnja, jer lako je šutjeti pet minuta. To je puno više. Meditacija je za mene vrlo duhovno bučan razgovor sa Svevišnjim i sa samim sobom. Bučan, a u isto vrijeme nečujan. Toliko intenzivan da može u čovjeku izazvati razne lijepe emocije koje potiru jedna drugu i sve oko sebe sve dok ne ostane jedino osjećaj općeg mira i potpune spojenosti sa mantrom koju ponavljamo ili muzikom koju slušamo.

Ako se već um ne može eliminirati može se „natjerati“ da radi za nas, a ne protiv nas. Dakle ako samo sjedimo u tišini vrlo je teško spriječiti um da ne misli baš ni na šta. To možda mogu samo najveći učitelji. Ali ako u tim trenucima mislimo na pozitivne stvari, to je već nešto drugo. Naprimjer,  možemo kao što sam već rekao, ponavljati neku mantru, ili pjevušiti samo njenu melodiju u sebi. Možemo čak izmoliti u sebi i neku standardnu tj. tradicionalnu molitvu. Ja to ne smatram pogrešnim. Možemo slušati neku lijepu i smirujuću muziku i prepustiti se njoj. Možemo zapaliti mirisni štapić i prepustiti se tom mirisnom ugođaju.

Smatram da za samu meditaciju od 5 minuta treba dva-tri sata pripreme u samoći i sa mislima u tom smjeru. To je obično teško izdvojiti, pa tako i meditacija često nije na visokom nivou. Ali kada se ima vremena pripremiti za meditaciju  u samoći, onda je i sama  meditacija sasvim druga priča. Tih 5 ili 10 minuta nije više „odrađen posao“. To je puno, puno više. Nobjašnjivo i neopisivo i neponovljivo.

Najbolje je sve uraditi u samoći, iako može i u dvoje, ali samo pod uvjetom da imamo u društvu nekoga vrlo i jako duhovno bliskog.

I za kraj nešto što bi rekao Šri Činmoi: „Ono ljudsko u meni voli da živi; ono božansko u meni - živi da voli“.

Aum Shanti!

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čežnjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Roze nađoh međ' starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa sveće svećarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela -
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k'o kora starog bagrema,
al' u tvom oku kao lane zadrema.

Vetar prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k'o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

(Balašević)

Nekako... U ovim svojim tekstovima pisao sam o raznim temama. Ali u gotovo svakom od njih ima jedna lagana nota dvosmislenosti. Postoje tekstovi za koje mogu reći kako samo ja znam šta tu ustvari piše, zbog čega piše baš tako, i šta znači poneki tekst, a dešava se i da ne izgledaju posve suvislo.

Tako i ovaj koji upravo pišem, a pišem ga na jedan poseban zemaljski datum, niko neće razumjeti. Ali u tome je poenta. Kad bi bio lako shvatljiv ovo bi bio novinski članak, a on to nikako nije. Ovo je tajna poruka.

Pjesnik bi rekao ovako:

Netko sa svojim bolom ide
K'o sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Dokle...?

Pojam „istine“ u filozofiji je vrlo kompleksan i zahtijeva duža objašnjenja. Međutim, pošto čovjek često nije svjestan šta je istina a šta prikrivena laž, lako može zamijeniti istinu za laž. Kroz povijest, religija je bila ta koja je najčešće određivala šta je istina. Mislim na autoritarne religije, naravno. Tako i priča o prvom grijehu u Edenu ima svoju skrivenu istinu. U pitanju je ljubav. I incest. U pripovijesti o Adamu i Evi njihov život u Raju je opisan kao potpuno siguran, zaštićen od svega zla. Ali tu nedostaje samo saznanje o dobru i zlu. Nakon protjerivanja iz raja započinje ljudska povijest odnosno razvoj, tj. put spoznaje i razlikovanja dobra i zla. Priča o Adamu i Evi personificira odvajanje od poznatog i sigurnog okruženja da bi čovjek mogao duhovno napredovati. Čovjek je morao platiti visoku cijenu za taj dar. Bilo je potrebno pokidati incestuozne spone koje je imao prema Bogu u Raju. Čovjek je imao sigurnost, ali nije znao za druge mogućnosti. Nije imao izbora. Živio je u strahu od Boga i u strahu od grijeha da bilo šta pita a kamoli učini. U tome strahu bez slobode može se lako pogriješiti, pa je tako i čovjek pogriješio već pri prvom susretu s Božijom suprotnošću-Luciferom. Tu nije bila ljubav. To je bila čista autoritarnost. A pitam se zašto bi Bog želio autoritativan odnos prema svom stvorenju kada je On ionako bio svemoguć? Onome ko ima neograničenu moć stega nije potrebna. Potrebno mu je nešto drugo. Ljubav. Kasnije kroz učenja proroka nalazimo taj stav na raznim mjestima. Zato je čovjek morao napustiti Eden, pokidati spone koje su mu omogućavale sigurnost doma, i naučiti da Boga voli a ne da ga se boji. Jer kada se nekoga bojimo naš strah se lako može preobraziti u mržnju.

Postoji i druga priča da je Bog u dogovoru sa Iblisom istjerao čovjeka iz raja da bi vidio hoće li se čovjek odmah okrenuti protiv Njega, a što je Iblis tvrdio.

A postoji i treća priča prema kojoj je Adama ostavila prva žena, Lilit, koja mu nije bila sestra, što je ovdje vrlo bitno, jer je stvorena istovremeno kad i on, iz praha. Onda je Bog, da Adam ne bi bio sam, stvorio mu ženu, Evu, od njegove puti i ona mu je naravno bila sestra. Ali tu nije bilo mogućnosti grijeha. Jedini njihov grijeh je što su se sakrili od Boga na ih ne vidi gole. A to nije ljubav, to je strah. Zato su i istjerani, da bi naučili voljeti.

Incest u Frojdovim i Fromovim knjigama ne smatra se samo kao seksualni čin prema članu bliže obitelji suprotnog spola tj. Edipov kompleks. Incest je ustvari svaki vid bolesne vezanost tj. obožavanje nečega što se smatra višim od čovjeka. Tako imamo incestuozan odnos prema Bogu, plemenu, rasi, državi, klasi, partiji, itd. U svim takvim vezanostima čovjek nema slobodu. Ali ima velike šanse da počini grijeh. Zato se i kidanje incestuoznih spona u raju smatra religioznim grijehom. Pogotovo kod autoritarnih religija. One grijeh objašnjavaju stanjem kada je čovjek zgriješio prema Bogu (autoritetu) i može očekivati kaznu za to. Kod humanističkih religija je nešto bolje stanje. One minimiziraju grijeh kao odnos prema Bogu a potenciraju ga kao grijeh prema samome sebi, svojoj, ljudskoj savjesti i duši. Kod autoritarnih religija pojavljuje se klasa svećenika kao Božijih izaslanika koji su „jedini ovlašteni“ opraštati grijehe, kroz ispovijed, pričest, pokajanje, pokoru, i sl. Tu se naglašava pokora kao kazna i jedino iskupljenje od grijeha. Tako se još više produbljuje strah od Boga u glavama običnih ljudi. Čovjek bježi od grijeha samo zbog moguće kazne a ne zbog svoje savjesti. A da i ne pominjem da su se svećenici sasvim uživjeli u ulogu otkupljivača i tu činili razne loše stvari kao plaćanje otkupa i sl. U tom slučaju čak se i ne poštuje Bog nego grupa ljudi koja navodno radi u Njegovo ime uz mnoge nametnute i isprazne rituale.

Kod humanističkih religija grijeh je prvenstveno loš čin prema samome sebi i svojoj savjesti. Tu nema teških kazni kao u gornjem slučaju. Da i ne spominjem samokažnjavanje kao vid oprosta grijeha. Kada Isus oprašta grijehe brakolomnoj ženi  riječima „ko je bez grijeha neka prvi baci kamen“ vidi se šta je ustvari Božija želja. Ljubav, a ne kazna.

U humanističkim religijama kada se počini grijeh to se nastoji uravnotežiti čineći dobro.

Ima još jedan aspekt kidanja incestuoznih spona u Raju. To je stanje samoće i napuštenosti. U Edenu čovjek nikada nije bio sam. Uvijek je imao zaštitu. Međutim, kroz biblijske priče vidimo da su najveći proroci pokidali obiteljske veze i otišli u samoću da bi postigli dalji duhovni razvoj. To je slučaj kod starozavjetnog Josipa, kod Abrahama, kod Mojsija, Budhe, Isusa, pa kod njegovih apostola, a i kod Muhammeda salallahualejhiveselem koji je ostao bez svoje obitelji. Isus kaže kako je došao „rastaviti sina od oca njegova i kćer od majke njezine“ ali to ne ukazuje na mržnju prema roditeljima nego na nešto sasvim drugo.

Dakle kada je čovjek protjeran iz Raja to je učinjeno ne iz kazne nego zato da bi se čovjek naučio voljeti Boga. Isus nam to objašnjava nebrojeno puta. Međutim, čovjek se i dan-danas nalazi u stanju potpunoga moralnog pada.

Kada nam Isus govori o dva osnovna zakona, to je u jednoj rečenici prepričana sva mudrost. Ljubi Gospodina Boga, Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!

Danas se ljubavlju smatra samo čista seksualnost, ili potreba za dominacijom ili potčinjavanjem. Međutim, ljubav je princip čiste simpatije na principima jednakosti bez ikakvih skrivenih niskih pobuda. Voljenje iz snage a ne iz potrebe. Ljubav je religiozni stav. O ljubavi nam najbolje govori onaj čuveni odlomak (glava 13) iz prve poslanice Sv. Pavla Korinćanima. Voljeti samo jednu osobu, to nije prava ljubav, iako je dobar početak. Voljeti drugu osobu (ili osobe) a ne voljeti sebe, to je lažna i pogrešna ljubav. Humanistička religija npr. hinduizam ili budizam ima bolji stav o ljubavi. Ona uči kako voljeti čitav svemir i sva bića. Pa, nije li to ona čuvena Božija namjera prema čovjeku od početka? Između vjere, nade i ljubavi zna se šta je najveće. Čovjek još uči voljeti. I za sada nije na pravome putu da to i postigne.

Ali zato uvijek kada uspije, prišao je korak bliže Bogu. I povratku tamo odakle je došao.

Koristim priliku da napišem još nešto pohvalno. Ovoga puta tema mi je naša nasušna Evrovizija. Eurosong.

Nisam baš siguran da je pjesma i samo pjesma bila vodilja prilikom otpočinjanja tj. samoga osnivanja nečega što se zove pjesma Europe, neke davne godine. Ali ne mogu baš ni dokučiti pravi razlog niti motiv ovoga takmičenja. Uglavnom, potvrda za ovakvu misao je i samo glasanje na nekim prošlim Eurovizijama gdje su neskriveno dolazile do izražaja simpatije jedne države prema drugoj kao i susjedski odnosi. I ko zna šta još ispod tepiha. Ali, da se ja osvrnem na našu pjesmu.

Danas sam je dva-tri puta preslušao na You Tube-u. I isto tako kada sam prije pisao o jednoj pozorišnoj predstavi nakon dva dana, tako i sada, tek nakon dva dana mogu sebi složiti neke utiske. Malo sam upoređivao našu pjesmu sa drugima. Pa tako, upoređujući je sa srbijanskom, čini mi se da je naša puno bolja i kvalitetnija. Istina pjesma Srbije je simpatična, a simpatična je i djevojka koja je pjeva. Ja bih Srbiji dao plus zato jer je pjesma izvedena na domaćem jeziku. To mi se sviđa, jer ne volim „uvlačenje“ Evropi korištenjem engleskog jezika. Ali i pored toga, dobra pjesma je dobra pjesma, (što bi rekao Dino), pa ostajem pri tome da je naša ipak bolja.

Naša, tj. Dinina pjesma vrlo je melodična i pjevljiva za običnog slušaoca. A to je vrlo poželjno! Vrlo lako se pjevuši i zviždi onako za sebe, što se meni i događa. Prilikom slušanja pjesme ne mogu a da ne lupkam prstima o stol kao i nogom od pod u tom ritmu. To treba postići, na to treba nekoga natjerati!!! Da pjesmu jednostavno mora otpjevušiti i „odsvirati“ prstima na svom stolu prilikom slušanja! To je pravi kunst i uspjeh. A meni se to dogodi svaki put kad je čujem!

Od članova Dinine ekipe meni je najdraža i najsimpatičnija cura koja svira klavir (Aida?). Ona na neki lijep način nosi ritam cijele pjesme i atmosferu i svojom neposrednošću, veselošću i rasplesanošću i daje savršen obol cijeloj toj pjesmi. Svaka čast!

Što se tiče Dine Merlina i ostalih, oni su odlično odradili posao. Dino je imao težak zadatak da pokuša popraviti naš imidž od prošle godine i izvući nas do finala. I fakat, uspio je! Time je, rekao bih, naš cilj ostvaren i sada samo treba ostvariti što bolji plasman u tom finalu, bez opterećenja.

Ako i ima malih zamjerki to bi bilo ovo: Čini mi se da se i veliki „koncertni vuk“ Dino Merlin malo prepao ogromne odgovornosti. Vidjelo se to na sceni. On je nastojao da prikrije, ali sve mi se čini da sam primijetio tako nešto, istina minimalno. Upoređujući spot sa televizije (od prije nastupa) sa samim nastupom uživo, vidi se mala zategnutost i grč cijele ekipe. Tek u drugoj polovini pjesme i pred kraj došlo je do potpunog opuštanja maestralnog i pravog Dine, onakvog kakvog ga znamo. Nadam se da je probijen debeli led i da će naš Dino i ostali zasjati u subotu punim sjajem.

Ova naša pjesma je realno jedna od najboljih i kakvo god bilo glasanje na kraju, to je činjenica! Pa, mi smo ipak u finalu! Ali imamo i debelih šansi za veliki uspjeh. Uostalom, ne pobjeđuje uvijek i najbolja pjesma. Najbolja pjesma živi dalje godinama a ova naša ima sve šanse za dugo slušanje. Haj'mo! Za našu lijepu BiH! Imamo i za šta!

„Dolazi vrijeme kada će ljudi poludjeti i kada vide nekoga ko nije poludio, napašće ga govoreći: „Ti si lud, ti nisi kao mi“.

(Antonije Egipatski)

O beatifikaciji našega dobrog Pape. Svaka istina za nas obične ljude ima dva kraja. Ali istina (ona prava) ima samo jedan kraj i to treba znati. Tako i uvodni citat ima svoju težinu u ovom slučaju. Danas, ko se god smatra katolikom odobrava i podržava (da ne kažem podupire) papinu beatifikaciju. A onaj ko malo mućne svojom glavom, e takav se smatra luđakom.

Papa Karol Vojtila iliti Ivan Pavao II neosporno je bio pozitivna osoba. Čini mi se da je mislio dobro, želio dobro i činio dobro. Bio je i kod nas u Sarajevu što je za jednoga papu velika stvar. On je pomilovao tj. oslobodio krivnje Galileja, a mnogi su to trebali učiniti prije njega. O njegovoj misiji baš i ne znam previše ali sve u svemu rekao bih da je bio dobar čovjek. To je sasvim dovoljno, ko ima uši da čuje!

Ali ovakva morbidna beatifikacija...

Kao prvo, Crkva prema svom dobrom starom običaju nameće dogme i pravila kojih se trebaju svi pridržavati. Bespogovorno! Već sama ta činjenica nije dobra za reputaciju katoličke vjere, Vatikana i svega što se smatra vjerskim. Papa jeste bio dobar za naša shvatanja, ali mi ne znamo ništa više od toga. Da li ga je Bog odabrao u svoje velikodostojnike to mi ne znamo. I niko ne zna. Pa ipak ova beatifikacija i datum proglašen u kalendaru bit će obavezni za sve crkve širom svijeta. Pitam se koliko u povijesti ima onih koji su zaslužili beatifikaciju a nisu je, naravno, dobili. I koliko ima u povijesti onih loših drevnih i starih velikodostojnika koji su je dobili nezasluženo. Pitam se i šta bi rekao sam Papa da može reći svoj glas o ovoj svojoj beatifikaciji? Uostalom, oni koji su to i zaslužili ionako su već beatificirani a da mi to i ne znamo, a oni drugi nisu. Ali mi nemamo uticaja na te stvari.

Beatifikacija je zemaljski čin, i samo to. Naši zemaljski postupci i razni teatralni obredi nemaju nikakve veze ili imaju vrlo malo veze sa velikim onostranim svijetom. Ali to „vjernicima“ ne smeta da od Pape naprave teatar, da ne kažem vašar, za crkvene ciljeve.

Bolje bi bilo da je određen jedan neobavezan dan (ili više dana) kao vrijeme molitve za papu, bez posebne pompe.

I sam početak beatifikacije koji je počeo ekshumacijom liči na horor. I pomalo je morbidan. Papino tijelo je izvađeno iz kripte i sada se pokazuje posjetiocima (kao na izložbi) što je samo po sebi strašno, i time se značajno uzurpira nebeski mir pokojnika. Smatram da je pomijeranje tijela bez velike nužde samo po sebi već grijeh. A da ne kažem izlaganje posjetiocima. A ljudi k'o ljudi, ne misle svojom glavom i pohrlili da vide... Šta??? Šta ima tu opće za vidjeti??? I treba li se gledati??? Šta bi rekao papa na to???

A čujem i da će se epruvete sa njegovom krvlju (!) izvađenom dok je Papa još bio živ proglasiti relikvijom i ljudi će vjerojatno kasnije dolaziti da se mole ispred te krvi. Pa, to je toliko strašno da ne mogu to pojmiti! Ta krv bi se morala sahraniti zajedno sa njim. To bi bio puno bolji čin od ovoga.

Sve mi se čini kad bi papa sad mogao progovoriti, rekao bi onu čuvenu: „Oprosti im Oče, ne znaju šta čine!“

Moram opet malo o globalnim zavjerama. Ovih dana tema je Libija. Mnogi naši analitičari razglabaju ovu temu, popularizirajući i promovirajući sebe na tv-u, usput, naravno. Pa onda iznose razne razloge, stavove i uglavnom izmišljaju toplu vodu.

Pa ljudi moji, jedan čovjek nam je rekao prije više od mjesec dana šta će se desiti. I malo ko mu je vjerovao!

Bivši kubanski predsjednik Fidel Kastro dao je vrlo interesantne izjave  prije... više od mjesec dana kada je tek počinjala „narodna pobuna“ u Libiji.

On je također izjavio i kako su neredi u nekoliko država sjeverne Afrike smišljeni od strane SAD-a, a sa ciljem preuzimanja kontrole u tim državama i naravno njihovog bogatstva, a naročito nafte. Možda je sve i smišljeno da bi se napala Libija na kraju.

Vrlo je interesantno da su libijski pobunjenici u trenutku kada su počeli gubiti zauzete gradove, zakukali prema zapadnim silama: „spasavajte nas!“. „Hoćemo intervenciju!“ I opet interesantno, Zapad je smjesta odlučio „pomoći ugroženom libijskom narodu“, dići vojsku i avione i napasti Gadafija. Čudno?

Zapadne sile i SAD brinu za libijski narod kao za lanjski snijeg, ali niti je tu u igri običan pobunjeni narod, niti je stranim silama bilo mrsko odmah podići avione. Ustvari, baš kao da su to čekali.

Evo Kastrovih izjava od prije mjesec dana:

„Sjedinjene Američke Države će uskoro narediti alijansi NATO da izvrši invaziju na Libiju radi preuzimanja kontrole nad bogatim naftnim poljima u toj zemlji zahvaćenoj nemirima.“

"Pošten čovjek će uvijek biti protiv bilo koje nepravde koja se učini prema bilo kome na svijetu. A najgore bi u ovom trenutku bilo šutjeti prije nego se desi zločin protiv libijskog naroda koji priprema NATO".

„Vladu SAD uopšte ne brine mir u Libiji i ona neće oklijevati da izda naređenje NATO-u da zauzme ovu bogatu zemlju.“

„Možda je to samo pitanje sati ili dana.“

Slušam na tv-u zapadne predsjednike i Obamu kako srceparajućim rječnikom objašnjavaju (tj. opravdavaju) svoju vojnu akciju navodnog spašavanja „demokracije i ljudskih prava u Libiji“. Pa to bi prokužilo i dijete.

Zar postoji još neka budala koja misli kako su na sceni pošteni američki napori spašavanja naroda u Libiji?

Zar postoji još neka budala kojoj nije jasno da je sve ovo smišljeno i planirano i da je pravi cilj obaranje Gadafija koji je trn u oku Zapada već godinama. (Zato što ne igra kako Amerika svira.) Kao i sam Kastro, naravno.

Zar postoji još neka budala koja misli kako je i rat u Iraku započeo zbog „slučajne greške“ nekoga američkog analitičara koji je kao navodno „rekao nekome“ da Sadam posjeduje oružje za masovno uništenje. I čitav jedan jedan rat je vođen, bilo je na hiljade poginulih, a sve zbog krive procjene nekog marginalca. (Upss, izvin'te, ja se zezn'o!) Samo idiot može povjerovati u ovo.

Taj rat je strogo precizno planiran, izazvan i kontroliran. Zbog kakvih stvarnih ciljeva... to meni nije dostupno saznati. A sve što mogu čuti putem medija jednostavno je laž.

Opet globalno razmišljanje i djelovanje, a samo jedan narod na Zemlji razmišlja globalno.

Ovo je moj mali pokušaj opisivanja velikog čovjeka koga se ovih dana sjećamo. Znam da je ovo Sizifov posao jer i puno načitaniji ljudi od mene bi to smatrali ogromnim i zahtjevnim poslom, i napisali bi čitavu knjigu o tome, ali ovaj mali tekst predstavlja jednostavno moje mišljenje.

Ivo Andrić. Bosanac. Mogu njega prisvajati ovi ili oni, pribrajati ga u svoj tor jedni ili drugi, nazivati ga samo svojim, određivati mu vjeru i naciju kako je kome ćeif, optuživati ga, čak i zabranjivati, ali on je bio čovjek koji je znao (kao malo koji pisac) briljantnost svojih misli pretočiti u riječi. Zato su njegovi romani i pripovijetke tako zapanjujuće tačni i neustrašivo otvoreni, ogoljeni i do najmanjih detalja genijalni u opisima predjela, gradova, mahala, ljudi, običaja, karaktera, sudbina malih i velikih ljudi.

Zbog te svoje osobine danas se mnogima ne sviđa, ali male duše nisu ni dostojne napadati, omalovažavati i kritizirati takvu veličinu kakav je bio Andrić. Nije on kriv što se nekome ne sviđa slika u ogledalu. Napadanjem na Andrića i njegov stil pisanja oni ponižavaju sami sebe iako toga nisu ni svjesni u svojoj praznoj napuhanosti i pokušaju da budu veliki pisci ili intelektualci. Andrić je ipak velikan a svi oni koji ga ne vole zbog njegovog britkog, ponekad šaljivog ali dubokoumnog načina pisanja ne moraju ga ni čitati. I bolje im je. I nama. Uostalom, one koji se drznu dići glas protiv Andrića ja odmah prekrižim i kao pisce i kao „intelektualce“. (Mi ionako imamo „intelektualaca“ na pasja preskakala, kao malo koja država.)

U svojim djelima Andrić je najčešće pisao baš o Bosni. To je dokaz da se on nije nikada odrekao svoje domovine, mada je živio i drugdje.

Rijetko je koji pisac tako dobro opisao Bosnu kao Andrić. U nekim njegovim romanima moglo bi se na prvi pogled pomisliti kako piše s izvjesnom dozom mržnje prema Bosni, mržnje prema malom bosanskom čovjeku, siromahu, mržnje i ismijavanja svega što je bosansko. Međutim u tome, do kraja ogoljenom i duboko shvaćenom bosanskom mentalitetu krije se ljubav prema Bosni i bosanskom narodu. To je najbolje opisano u priči „Pismo iz 1920“  gdje se naizgled blati i Bosna i sve bosansko i gdje se kroz jedno pismo opisuje sva mržnja i sve protivrječnosti bosanske, koje su aktuelne i danas. Prilično kompliciran način pisanja gdje se ustvari blaćenjem objekta priče (Bosne) želi i misli upravo suprotno. Na kraju priče dešava se obrat kada glavni lik tragično završava, što na svojstven način govori kako završavaju oni koji ne razumiju i ne vole Bosnu. Njegov poziv na bijeg iz Bosne („jedini spas je u bijegu“) poziva ustvari na ostanak i na ljubav prema Bosni unatoč svim njenim nedostacima opisanim u pismu. To je prava poruka te priče i prava poruka svih njegovih priča. Samo što mnogi to ne vide.

Evo još nekih njegovih misli:

U zemlji mržnje najviše mrze onoga ko ne umije da mrzi.

Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno.

Ovdje se vidi sposobnost promatranja same suštine. Običan čovjek gleda i vidi samo vanjštinu a Andrić vidi ono što običan čovjek ne vidi. U tome je razlika. Kao i svi pametni ljudi on nije previše govorio ni pisao uprazno, (tek da se nešto piše), ali ono što je rekao ili napisao ima svoju vrijednost i težinu.

Izgleda da je Andrić uprkos svom profinjenom umu i istančanom talentu za promatranje i shvatanje svega oko sebe bio opterećen baš tom svojom prednošću. Nije prvi put da nečiji talenat bude i njegov teret. Andrić je i pored svoje velike inteligencije i genijalnosti koja mu je donijela i Nobelovu nagradu izgleda bio tužan čovjek. Uostalom čovjek koji shvati samu suštinu bivstvovanja mora biti malo sjetan, a po mnogom smijehu poznaje se samo budala.

Čitajući „Znakove pored puta“ ili „Sveske“ čitalac mora pomisliti da je to pisao genijalan ali tužan čovjek. Čovjek koji je proniknuo u srž stvari. A nije prvi put ni da neko ko shvati pravu suštinu stvari spozna i ispraznost i relativnost svega.

Evo još malo njegovih riječi:

„Ma kako se svim snagama svog duha trudio da ostanem licem okrenut ka svijetloj strani svijeta, ma koliko tražio u sebi snage i podstreka da vjerujem u smisao ljudske aktivnosti i da i sam učestvujem u njoj, ja se po sili nekog neodoljivog zakona sve više priklanjam protivnoj strani. Sve što vidim oko sebe govori mi sve češće i sve ubjedljivije o nesmislu i bezvrijednosti ljudskih poduhvata i napora na ovoj zemlji. Znam da su oni vezani za naše održavanje i postojanje, ali ne vidim smisao toga postojanja ni razlog održavanja.

Najbolje sam činio kad nisam ništa radio, a sve što sam, nošen grozničavom strašću „stvaranja“ dosad uradio nije donijelo ni meni sreću ni drugima korist.“

Ili sljedeća misao:

Često tako možete da sretnete nesretna čovjeka ili ženu kako ide ulicom; prividno je kao i ostali prolaznici, ne govori, ne plače, ne razmahuje rukama, ali ako ga bolje zagledate vidjećete da sav cepti od svježeg jada i da se kreće kao obnevideo, nošen ritmom unutrašnjeg dijaloga koji ga u tom trenutku razapinje i potpuno ispunjava.

Da li on ovdje možda opisuje samoga sebe?

Da se vratim na citat iz moga naslova... Izgleda da je Ivo Andrić postigao ono što je htio (bolje reći ono za što je bio pozvan) ali nije izgubio sebe. Najvažnije je ne izgubiti sebe.

On, kao da je zaista bačen u ovo postojanje iz nekog drugog svijeta. Možda ipak postoje sinovi svjetlosti za koje je ovo bivstvovanje samo prinuda.

Sljedeće riječi, izgovorene prilikom dodjele Nobelove nagrade, najbolje govore o tome koliko duboko ide Andrićeva misao.

„Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek.“

I na kraju jedna njegova misao, vrlo primjenjiva na naše uvjete, koja dokazuje svu njegovu genijalnost:

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati !

O ovome valja dobro razmisliti. Baš tako!

...Učini, da se svima, malim i velikim, i bogatim i siromašnim, i slobodnim i neslobodnim dadne žig na desnoj ruci njihovoj ili na čelima njihovim;

I da niko ne može ni kupiti ni prodati, osim ko ima žig: "ime zvijeri ili broj imena njezina.

Ovo je, naravno, pasus iz Biblije. U bibliji je malo šta onako kako direktno piše, ali ako se čita pametno, u prenesenom značenju i između redova, onda je sasvim druga priča.

Tako ni broj ne mora biti napisan flomasterom baš na čelu, ali značajna poenta je na obilježavanju ljudi brojevima. Pravljenje ovaca od ljudi. Opet, naravno, zavjera i globalizacija.

U današnje doba zaista ne možete gotovo ništa ni kupiti ni prodati ukoliko niste u „nečijem sistemu“ i nemate svoj broj. I robijaši su obilježavani brojevima. Imate broj kreditne kartice, razne PIN brojeve, broj mobitela, telefona, ocjene u školama su broj, registracije automobila su broj, i na kraju, naravno, imate svoj matični broj.

Taj matični broj je najsporniji jer predstavlja direktno obilježavanje ljudi brojevima, i u uskoj je vezi sa onim uvodnim citatom iz Biblije. Danas, barem kod nas, nema nikoga ko ne posjeduje svoj matični broj. Ljudi to prihvataju kao nešto normalno i sami se prijavljuju za obilježavanje. Pitam se kome to obilježavanje koristi i u koju skrivenu svrhu, ali očigledno je da nekome koristi za ko zna kakve podatke. Jer brojevi su čudo jedno. Sa njima se može svašta uraditi i upotrebljivi su za razne sistemske analize. Imena nisu lako upotrebljiva, ali brojevi svakako jesu. Brojevi se, za razliku od riječi i jezika, u cijelom svijetu pišu isto što je još jedna njihova globalistička osobina.

Pitam se kako smo prije živjeli bez matičnog broja?

Danas broj ulazi u sve pore života. Tekući računi, ID i porezni brojevi firmi, pa onda broj pasoša, satovi i vrijeme su jednostavno broj, kalendari su broj, brojevi se javljaju i u Bibliji, pa čak i muzika ima broj u osnovi, a i novac je umjesto zlata postao samo broj na papiru ili ekranu.

Čitav svemir počiva na brojevima. Ali čovjeku nije dopušteno miješati se u te brojeve. Njih možda poznaju neka bića iz viših denziteta. Primitivni narodi nisu poznavali brojeve ni matematiku, ali zato one najnaprednije civilizacije znale su do u tančina npr. brojčane proporcije Zemlje, i svakakve ostale zagonetke. Sjetimo se Feničana, Egipćana, Sumera, Babilona, Starih Grka. Oni su znali znanje. Svako slovo u hebrejskom alfabetu ima svoju brojčanu vrijednost. Zašto? Ti Jevreji su čudo jedno. To kao da i nije alfabet nego matematika. Egipatske piramide su pune brojčane simbolike. Zašto? Čovjek oduvijek nešto mjeri i računa. Ta manija brojeva kao da nam je darovana odnekud iz svemira. Čak se i jedna knjiga Biblije tako zove. Danas nema tehnike, nauke, niti napretka bez poznavanja matematike. Planete imaju svoje matematičke veličine, stupnjeve i sl. Banke barataju sa brojevima, a najveće banke oduvijek su u vlasništvu masona i iluminata. Životinje ne poznaju brojeve, pa je i to jedna bitna razlika između čovjeka i životinje.

Ispada da je onaj ko je znao tajnu brojeva oduvijek imao moć. Zašto bi danas bilo drugačije?

Od atoma do univerzuma sve je broj. Sva materija je broj jer je sastavljena od atoma. Mi to često zaboravljamo. Ali, atom je jednostavno sklad, brojevi čine veličine, veličine su proporcije, sva materija je načinjena prema proporcijama i skladu, svemir je savršena proporcija, sklad.

Sve je broj. Slova su broj, riječi su broj, geometrijska tijela su broj, broj je jednostavno vibracija. Sve je vibracija. Sve vibrira svojom frekvencijom. Od početka. „U početku Bog stvori nebo i zemlju...“. „U početku bijaše riječ...“ Riječ je vibracija! Stvaranje-održavanje-razaranje, sve ukrug. A-u-m.

Ali ako je materija broj, šta je onda antimaterija? Materija čini samo 5% svega u svemiru, što će reći da mi vidimo samo 5% od ukupnog postojanja. (Tamna tvar koju mi ne vidimo je oko 25%).

Ako se i energija može izraziti brojem, šta je onda tamna energija, a znamo da je ona daleko najveća komponenta svemira (oko 70%). E, to su već prava pitanja.

Broj ima jednu čudnu osobinu. On je ustvari beskonačan. (Kao i svemir?) Koliko god napišemo cifara, to je neki broj. Ima li to neke veze sa teorijom o beskonačnosti svega pa i života? Kako gore-tako dolje.

Za nas postoji samo devet brojeva. Od jedan do devet. Sve ostalo su kombinacije. I svaki od tih devet brojeva ima svoje skrivene osobine. Tu je naravno i nula, ali ona kao prazan broj (da li baš i ništavilo?) ima svoja posebna svojstva.

Ako napišemo sve rimske brojeve zajedno (prema pravilu o dozvoljenom ponavljanju brojeva) ali bez broja M (interesantno!), dobit ćemo broj 888. (To bi bilo: DCCCLXXXVIII). Tu na prvi pogled nema ništa neobično, ali prema principima gematrije broj 888 je numerička vrijednost imena 'Isus' na grčkom jeziku. Broj 8 u matematici služi kao simbol za beskonačnost. Može se naći i da je za 'rođenje Isusa' brojčani ekvivalent 111. U tome slučaju da li bi bilo moguće da je Isus osma inkarnacija?

Riječi 'Isus Krist' imaju vrijedost 2368, a to je broj 19 (!) što daje broj 10, a što opet daje jednostavno 1, što nas uči - Kur'an časni.

Najveći ljudi kroz historiju su znali tajne brojeva i proporcija uključujući i čuvenu zlatnu proporciju (phi 1,618...). Leonardo, Pascal, Fibonacci, Njutn, Pitagora, Tesla, i mnogi drugi...

Nego, da se vratim u običan svijet...

Čitao sam nedavno u nekim novinama kako se jedna žena iz neke države na istoku Evrope javno odriče svoga matičnog broja koji joj je dodijeljen. Skontala žena.

Možda se ljudi u budućnosti neće ni predstavljati po imenu nego po broju (kao robot R2D2). A svi brojčani sistemi se svode na čuveni i prilično komplicirani binarni sistem sa jedinicama i nulama. Pa, zar to nije jednostavno matrica. Matrix.

„Da li ti znaš šta je to? Matriks je svuda, svuda oko nas. Čak i sada, u ovoj sobi. Možeš da ga vidiš i kad gledaš kroz prozor ili kad upališ televizor. Možeš da ga osjetiš kad ideš na posao, u crkvu, ili kad plaćaš porez. To je svijet koji je prevučen ispred tvojih očiju da bi te učinio slijepim, nesposobnim da vidiš istinu.“

(A istina bi bila - brojevi su opasna i nepoznata stvar. Ali kako rekoh, i riječi su brojevi. Treba se čuvati.)

Ova farsa oko formiranja vlasti kod nas nije ništa ni neobično, niti neočekivano. Dapače, upravo je očekivano. Zašto?

Stara je i notorna istina da se ništa u svijetu ne dešava stihijski ni samo od sebe. Postoje „oni“ koji povlače nevidljive konce i kada nešto izađe na vidjelo i narod sazna za to, „oni“ su sve to isplanirali još davno prije u svojim tajnim kabinetima i na tajnim sastancima. (Wikileaks je najbolji dokaz). Narod ionako sve sazna posljednji. Pa zar postoji još neko ko vjeruje da su ratovi, revolucije, ustanci, demonstracije, nastajali „onako“ zbog nečijeg dječijeg hira? Rat je vrlo skup i unosan posao da bi bio prepušten nekom diletantu i seljačini na volju. I ovaj naš rat je nekome išao u korist. Čudno je počeo, a još čudnije se završio. Upravo kao neka šahovska partija.

Ali počeo sam pisati o našim izborima...

Dakle, ovakvo ponašanje naših političara nekome ide u korist. To je sasvim sigurno. Zašto i kome? To mi nikada nećemo saznati. Ali očigledno je da neko želi držati BiH u stalnom strahu, neizvjesnosti, haosu, konfuziji, bezvlašću, siromaštvu, na rubu propasti. (Što bi rekao Baja, jedan stari srpski političar: „Spasa nam nema, propasti nećemo“.) Dakle teorija potpune kontradikcije. Na tome se BiH i održava sve vrijeme.

Svjedoci smo da su članovi predsjedništva birani poimenično na izborima. Nakon izbora odmah se znalo ko je u predsjedništvu. Tu je sve čisto. Ko li je tako odlučio? Očigledno da je to nekome u interesu. Aferim!

Ali svi drugi nivoi vlasti birani su na jedan konfuzan način, a niko ni da upita zašto je to tako? Naime, kod nas postoji mnoštvo stranaka, i naravno da ni jedna stranka ne može dobiti 100% glasova. E, tu je kvaka!

Niko nije izgubio! Svi su negdje pobijedili. Svi se busaju nekim svojim pravom da na osnovu broja glasova imenuju vlast baš svoje stranke. I svi su u pravu. I ko sada može to razriješiti? Pa, niko, naravno! Oni mogu još sto godina provesti u navodnim pokušajima formiranja vlasti. Naravno, uprazno.

A što je najgore, osobe o kojima pišem niko nije ni birao! Pa ljudi moji, ko je birao Lagumdžiju za premijera? Ko je birao Čovića? Ko je birao Ljubića? Niko!

Da su na listićima bila njihova imena i prezimena striktno za tu i tu poziciju, garantiram da niko od pomenutih ne bi ni primirisao vlast. Ali na listićima njih nije bilo ili se barem ne zna za koju su se funkciju tačno kandidirali! Mudro su se sakrili, a kasnije samo izronili. Hop!

Kao predsjednici svojih stranaka oni uzimaju sebi za pravo gurati se u sami vrh vlasti. I držati cijelu državu u bezvlašću i konfuziji zbog svoje nezajažljive želje za vlašću. To je bar jasno. Busaju se svojom praznom pravednošću i poštenjem. (A znamo kakvo je to poštenje.) Određuju ko je legalni Hrvat a ko nije. (Valjda ko nije član hdz-a nema pravo ni biti Hrvat?!) Prepucavaju se na svim nivoima, kao djeca. Gađaju se biserima tipa: kako su svi drugi narodi izabrali Komšića - svi osim Hrvata! E pa druže Čoviću, neće biti da je tako. Bolje bi bilo da priznate da su i Hrvati glasali za Komšića. I to masovno. Jer nemoguće je da su samo Bošnjaci izabrali Komšića, oni su ipak najviše glasali za svoje kandidate. A muslimana nema baš toliko da se mogu razbacivati glasovima za Komšića. To je apsurd. Međutim Čović navalio da dokaže ono što je nedokazivo. Mislim da je DOSTA njegovog određivanja ko je Hrvat a ko nije, jer ako ćemo tjerati mak na konac baš hrvatstvo druga Čovića vrlo je sporno. Osim što je Hercegovac, naravno, ako je to jedini uslov da se bude pravi Hrvat?

Što se Lagumdžije tiče bolje bilo da se sdp što prije riješi dotičnoga, jer bi time puno dobili na masovnosti i poštenju stranke. On je jednostavno kompromitiran i narod to zna. (Bio je i premijer nekada prije i svi smo jedva čekali da ode s te funkcije.)

Oni svi imaju svoju logiku koja se sastoji u sljedećem: Ako neko drugi predloži nešto (makar to bilo i dobro!), odmah to oboriti svim sredstvima. Bilo kakav plan i platforma druge stranke nema nikakve šanse za uspjeh, samim tim što nije moja. Jedino moj prijedlog može proći, tuđi nikako! Ja sam najpametnji, najpošteniji, najsposobniji. I tako jedan drugoga obaraju, oponiraju, optužuju, predlažu svoje platforme... sve u cilju ocrnjavanja drugoga a glorificiranja sebe.

A pitam se kakve su uopće reference i kvalifikacije pomenutih. Imaju li oni potrebne profesionalne kvalifikacije za te dužnosti? Osim što su „političari“ i dobri oratori. Kada neko podnese molbu za posao od njega se traži sve i svašta, a ovi idu na najviše položaje a niko ne pita znaju li oni to raditi i šta su po struci.

E, sad...

Da je neko htio efektno provesti izbore stavio bi jednostavno imena i prezimena ljudi na listiće isto kao i za predsjedništvo, i sve bi se znalo za jedan jedini dan. U tom slučaju niko od aktuelnih „smetala“ ne bi imao prilike raditi to što radi.

Dakle:

Za predsjednika Federacije bira se: taj i taj.

Za premijera Federacije: taj i taj.

Za predsjedavajućeg Vijeća ministara: taj i taj.

Za predsjednika parlamentarne Skupštine: taj i taj.

Za predsjedavajućeg Doma naroda: taj i taj.

Čak i za ministre jednostavno imena:

Za ministra MUP-a: taj i taj.

Za ministra financija: taj i taj.

Za ministra sigurnosti taj i taj.

Za ministra vanjskih poslova taj i taj.

Sve prema ključu i ukrug, naravno, da ne bi bili izabrani svi iz istog naroda, što nije dobro. I, naravno, prema strogim kriterijima kvalificiranja za svaku funkciju. Tako bi za jedan jedini dan bila izabrana glavna tijela države, njena kičma. A ovako za glavne i važne funkcije biraju se ljudi (diletanti i po struci „političari“) za koje niko nije ni glasao. Pa, zar to nije jednostavno prevara? Možda ovakav način izbora izgleda kompliciran, ali garantiram da je ovo ustvari puno jednostavniji, čišći, lakši i efikasniji način, što naravno dokazuje i ova današnja opća konfuzija. Narod bi direktno i poimenično birao i izabrao koga on hoće i to bi bila prava demokracija. Ovako ispade da su izbori bili farsa.

Ali... to nije bilo tako, jer jednostavno nekome nije u interesu. (Greysi?) Što gore-to bolje! Ali, najveće ribe plivaju u mutnom. I to dobro! A gdje smo mi... naivni... kao da smo uz tu priču izmišljeni... i prevareni.